Bespomoćnost, nadomješta strah od potresa. Ustvari djeluju zajedno, opako spremni, da učine sve, kako bi nas uvjerili da apsolutno ništa ne možemo kontrolirati. Napustili smo i uobičajene rituale, više ništa ne veseli. Kao da i kava ima drugačiji okus. Nema dobrih primjera, čitamo o majci[…]
Moje misli
Stanovnici porušenog Zagreba i do jučer, idiličnog Prigorja, očajni. Stanovi s porušenim krovovima, porušenim dimnjacima, koji prijete rušenjem. Stanari se ne daju iz takvih stanova, nemaju kud sa stvarima, a boje se da u stanovima neće ništa naći, ako se ikada vrate. Ne može čovjek[…]
Tužne i pretužne slike s obronaka naše Medvedice. Srušene kuće, domovi ljudi, Ljudi zbunjeni nesvjesni stanja, sav njihov životni rad završio je komadićem papira, u ruci na kojem piše NEUPOTREBLJIVO. Nikome nije jasno kako dalje, kako početi iznova, u krizi s upitnim poslom a mnogo[…]
I dalje nema spavanja. Strah je i dalje tu. Baš kad nađeš neku utjehu, ponovo zdrma. Opet ispočetka radiš analize, govoriš sam sebi to je normalno, no mora proći puno vremena, da popusti grč u grlu. Svaki se zvuk preispituje. Kreštanje vrane, zvuk auta u[…]
Gledam kroz prozor kako vjetar njiše krošnju stabla, maćuhice na balkonu pokrivene snijegom. Tu i tamo neki cvjetak izviruje, ne da da ga prekriju pahulje. Iako još nije svanulo, bjelina snijega razbila je tamu. Čemu i zašto snijeg sada, kad je sunce već izmamilo voćke[…]






