Gledam kroz prozor kako vjetar njiše krošnju stabla, maćuhice na balkonu pokrivene snijegom. Tu i tamo neki cvjetak izviruje, ne da da ga prekriju pahulje.
Iako još nije svanulo, bjelina snijega razbila je tamu. Čemu i zašto snijeg sada, kad je sunce već izmamilo voćke da procvjetaju. Ovaj put nitko mu se neće obradovati, Nema dječjih cipelica da na njemu ostave trag, nema dječih ručica, da od njega rade grude i snjegovića.
Ako će potres dozvoliti oni će gledati kroz prozor, dok će majke u Zagrebu, osluškivati dolazi li potmuli tutanj iz zemlje.
Priroda se opasno ljuti na nas. Pomiče brdo, na kojem smo bez veze rušili drveće, koje nismo posadili, betonirali ceste koje nam nisu trebale, jer ne vode ničemu bez čega nismo mogli.
Sve prirodne ljepote mogli smo doseći hodajući nogama, koje imamo, upravo zbog toga.
No mi bušimo, rušimo, radimo žičaru, betoniramo polja bez razloga, tjeramo žabe i ptice iz svojih staništa, radi nečeg što se zove rekreacija.
Ovih dana, ostali smo bez bilo kakve rekreacije, pretvorili smo se u ljude koji osluškuju i u snu, a ujutro, prilikom ustajanja, provjeravaju miriše li još sapun, jer to je znak da nas nije napao virus.
Milijuni novaca bačenih za kiruršku ljepotu, bogataških žena, prekrile su maske, koje se još i ne mogu kupiti bez obzira na desetak, kreditnih kartica. Po našoj špici više nitko ne šeće u cipelama od zmijske kože niti ne pokazuje torbu od krokodila.
Više nitko ne frće, nosom, kad vidi da umirovljenici skupljaju boce, na ulici niti boca, niti umirovljenika.
Ulice su opasne, s krova padaju crjepovi, ranjenih stoljetnih zgrada, koje smo naslijedili a nismo uređivali. Ispod tih zgrada parkirani najskuplji automobili a krovovi sa stoljetnim crijepom, nagriženim od vremena,oronulih fasada.
Svo naše bahato ponašanje, u minulim godinama, vidjeli smo u trenutku, kad su se morale seliti rodilje iz bolnice, koju su nam drugi sagradili, mi rađali svoju djecu, a zgradu nismo njegovali.
Hoćemo li poslije svega znati bolje, hoćemo biti bolji ljudi, hoćemo li znati biti solidarni prema starijima?
Hoćemo li nauku upotrebljavati tako da izumitelji, pronalaze lijekove protiv opakih bolesti ili ćemo se opet baciti u proizvodnju botoksa i silikona, na nama, je poslije svega, no najprije moramo pobijediti, ovo što nas je sada snašlo i čekati da se priroda smiri.
Ništa, ama baš ništa, ne ovisi o nama, čak ne možemo ni ostati doma, ako nam to ona, ne dopusti.
Sjetimo se ovog jutra, da smo samo djelić toga, da smo maleni dio, da moramo biti sretni što još uvijek osjećamo miris, što smo noć proveli u svojem domu i ponizno čekati novi dan.
Dobro vam jutro!







