Malo unazad

PIN

Vratimo se malo unazad, kada je sve počelo. Billo je to negdje u prosincu. Slike iz Kine, ljudi se ruše po ulicama, hodaju u najlon vrećama, svi nose maske. Slike su svaki dan, bile sve više nestvarne, no to je bilo daleko, u Kini. Mi smo bili očarani blagom zimom, pripremali smo se za Božić. Gledali smo lijepe slike s Adventa, zabavljali smo se domaćim kriminalom, pripremali se za predsjedničke izbore. Iz daleke Kine počele su stizati brojke o smrti, velike brojke, no i dalje smo bili bezbrižni, žestoki dueli vodili su se oko toga, tko će biti predsjednik. Svaki dan smo negdje vidjeli, slike mosta u izgradnji, divili smo se spretnim Kinezima, kako brzo i uspješno stavljaju konture mosta u more.. Život je išao svojim tokom, slavili smo Božić, bili obijesni u slavlju i jelu, u naše crkve, okupljalište vjernika, štovatelje vjere ali i tradicije, stavili smo i rezervacije za naše političke moćnike. Slike su i dalje iz daleke Kine dolazile, no to su bile samo brojke na ekranima. Prolazile su kroz glavu, kao i slika pejsaža, onako, ovlaš, tek nekakav “štrec” u mozgu, daleko ispod kore, odmah potisnut I prođu izbori, utihnu svađe, utihne pjesma motiviranih birača, prestanu domoljubne budnice. Spremanje na skijanje, grozničavo pakovanje, odlazak naših ljudi, osvajati visoke planine, snježne vrhove. I tako u bezbrižnom svijetu, pojavi se virus, mali nevidljivi, smrtonosan i podmuklo, opasan. Postoje razne teorije, kada je došao, tko ga je donio. tko je nulti bolesnik, no to je teorija, naknadne pameti. Došao je, dopuzao nevidljivo, smrtonosno, baš kao i na slikama iz Kine. I onda počinju herojstva, počinju bježanja iz okruženja u neku zamišljenu sigurnost. Sigurnost u zemlju gdje je dom. Svi ranjeni i uplašeni imaju oazu spasa u glavi, tamo gdje je dom, tamo je sigurnost. No donijeli su taj opasan ljigavi virus sa svojim zagrljajima, na svojim rukama, na svojim cipelama, u svojim darovima. Odjednom je bio ovdje, tu negdje u susjedstvu, u zraku, vrebao je na dječjem igralištu, u školskoj klupi, u studentskoj menzi u tramvaju broj 11. Još uvijek smo bili bezbrižni, imali smo superhikove, iskočili su iz nekih rupa gdje su gledali, slike iz Kine. No kraj bezbrižnosti se bližio, sve je postalo drugog okusa, mirisa a i slutnje. Slutnja je bila u zraku, u svakoj pori ljudskog mozga. Počele su pripreme za obranu a mi smo se i dalje igrali heroja. Naši su se političari u punoj spremi i zaštiti, s originalnim maskama, slikali prilikom montaže šatora za krajnju nuždu, uvjeravajući nas da je to skoro nemoguće. No bilo je itekako moguće, već drugi dan, podmukli tresak u rano jutro i odu mnoge nade, u prah su se pretvorili mnogi domovi, kuće zjape otvorenih krovova, ljudi na ulicama s nužnim stvarima u ruci, traže novi krov nad glavama. Prestravljeni ljudi, u strahu od virusa u strahu od novog treska.. Tjedan dana poslije, drugi okovi, zabrana kretanja, dok su ljudi oplakivali domove, virus je slobodno šetao. Ušetao je u bolnice i vreba svoje žrtve, ne bira, svatko mu je dobar domaćin. Ruši se život kakav smo znali, sve su vrijednosti drugačije, poželjeti dobar dan, susjedu je strogo zabranjeno. Ostaje samo sloboda u dosegu pogleda i danas smo sretni, ako nam u našem vidokrugu cvjeta neki proljetni cvjetić ako vidimo koje prolistalo stablo. I vrtimo pitanje u glavi u svakoj minuti, u svakom dahu. Kada će ova mora proći ??????

Facebook Komentari

Hi, I'm Dragica Trumbetaš

Hrvatska stranka umirovljenika HSU Zagreb GČ Sesvete

https://jutroje.eu