Jedne godine boravila sam preko ljeta u jednom malom gradiću na jugu naše zemlje. Prelijepa obiteljska kuća malo povrh mora. Prekrasno uređena okućnica ukrašena kamenom, dvorište prepuno rascvjetalih oleandera i noćnih frajli koje su dizale svoje rascvjetale glave kada bi se spustila noć. Nasred dvorišta razgranati stari bor. Dvorištu je davao hladovinu, u njegovoj krošnji živjeli su cvrči a ljuljali su ga vjetrovi i s juga i sjevera. Odolijevao je bor vjetrovima, kada je jako puhalo zasuo bi dvorište iglicama. Kuća se iznajmljivala i dobila sam zadatak da dočekam goste koji su trebali doći iz daleke Poljske. Dan je polako prolazio, sunce je nemilosrdno pržilo ali je pogled na more bio prelijep. More je bilo toliko blizu da kad bio prolazio brod, činilo se da bi spretan čovjek mogao doskočiti na palubu. S brodova se orila pjesma veselih izletnika. Potkraj dana na parkiralište dolazi stara Škoda. Stigli su očekivani gosti. Prilazim da ih dočekam i pozdravim. Otvara čovjek vrata, kupa se u znoju, pored njega žena crvena u licu, a otraga troje djece raščupana, uplašena. Iz Škode prokljuvao vrući zrak koji je ličio na zrak iz otvorene peći. Poslije pozdrava, čovjek je odmah zapitao ima li u ovom gradu dežurni liječnik. Objasnio mi je da sumnja da su se on i njegova porodica ozbiljno razboljeli putem. Pitala sam ga o kakvim se simptomima radi a on je započeo priču. Njihovo mjesto udaljeno je 1600 kilometara od Zaostroga u koji su se uputili. Krenuli su prije puno vremena u staroj Škodi koja nema klimu. Izbjegavali su autoput s obzirom na to da su jedva skucali novaca za putovanje. Kada su došli u Hrvatsku našli su najbliži put do mora, jer su računali da je uz more ugodnije voziti. Tako su započeli svoj put uz more kod Senja i vozeći uz more namjeravali doći do cilja. Na početku sve je bilo dobro, no ubrzo su čuli neki čudan zvuk. Pomislili su da stara Škoda pokazuje znakove starosti i umora i da će im se pokvariti. Usput su primjetili automehaničarsku radionu i skrenuli da ukažu i eventualno uklone kvar. Ljudi koji su pregledali auto rekli su da ne vide nikakav kvar, a tada se niti nije čuo nikakav zvuk. Umireni krenuli su dalje, no zvuk se ponovo pojavio, kroz otvoren prozor jako je dopirao. Ponovili su još jedan posjet mehaničaru, zastali na benzinskoj no nitko i dalje ne čuje čudan zvuk iz motora koji čuje on i njegova porodica. Zaključio je stoga da je zvuk samo u njihovim glavama i da je to neka nepoznata bolest koja ih je snašla putem radi jakog napornog putovanja. Da bi mi jasno predočio o čemu se to radi ponovo je upalio motor automobila i upitao me čujem li ja čudan zvuk. Motor je jednolično radio i rekla sam da ne čujem ništa čudno. On je na to ugasio motor i izašao automobila, i odjednom zaključio da se zvuk i dalje čuje još jače nego do sada, žena je potvrdila isto, samo su rekli da sada dopire iz dvorišta.Taj trenutak meni je sinulo, u dvorištu na boru upravo je orkestar cvrčka izvodio svoju popodnevnu simfoniju. Ljudi su došli iz kraja gdje nikada nisu čuli cvrčke kako pjevaju. Kada su se vozili uz more do njih je dopirala pjesma cvrčka iz borika uz našu obalu. Odvela sam ih do bora i pokazala izvor njihovog straha a oni su ostali zatečeni harmonijom pjesme malih životinjica u krošnji velikog bora. U jednom trenutku pjesma je prestala, kao da je netko prekidačem ugasio radio. Čovjek me začuđeno pogledao, ali ja sam u trenutnoj inspiraciji našla objašnjenje te mu objasnila, da je kod cvrčaka sada vrijeme za večeru.Ostali su četrnaest dana, svako veće, poslije kupanja uredili bi se i došli na večernji koncert cvrčaka. Ostali smo vječni prijatelji, čestitaju mi svake godine Božić i obavezno pitaju kako je bor i cvrčci. Ove godine imala sam tužnu vijest, bor koji je bio poviše na brdu, srušio se usred oluje na bor u dvorištu. Sada oba bora vise nad kućom prijete da sruše kuću i razore dvorište i zauvijek izbrišu sve prelijepe uspomene. Vlasnica obilazi i moli za pomoć, obilazi sve nadležne institucije, ali pomoć ne dolazi. Vlasnik bora koji je srušio na bor u dvorištu nije naš državljanin. Nitko, zbog zakona o vlasništvu, ne smije otkloniti bor koji prijeti da uništi uspomene jednog života, jedne porodice i mnogo lijepih uspomena sasvim slučajnih turista. Ovaj put zakon života gubi bitku, pred čudnim zakonima, koji su smislili ljudi, da im život bude opako težak.
Priča o cvrčku i boru
Facebook Komentari







