Tužne i pretužne slike s obronaka naše Medvedice. Srušene kuće, domovi ljudi, Ljudi zbunjeni nesvjesni stanja, sav njihov životni rad završio je komadićem papira, u ruci na kojem piše NEUPOTREBLJIVO.
Nikome nije jasno kako dalje, kako početi iznova, u krizi s upitnim poslom a mnogo njih i s godinama u kojima se ne može krenuti ispočetka.
Gradonačelnik dolijeva sol na ranu, bezveznom pričom o svojem iskustvom o gradnji. Obećava 5%učešća u nadoknadi štete i žiro račun za uplatu građana.
Još su u glavi svježe slike poplavljene kuće u Gunji, klizišta, koja su nastala uslijed jedne druge nepogode, poplave. I onda kao i sada proglašena je prirodna nepogoda, no ljudi su dobili nove kuće, nove opremljene domove.
Zašto je sada drugačije, kako će jedan umirovljenik obnoviti svoju kuću, s mizernom mirovinom?
U borbi s koronom, također hajka na umirovljenike. Među stotinama prekršitelja samoizolacije, našlo se i njih dvoje. Mediji su imali potrebu naglasiti DVOJE UMIROVLJENIKA, pored 100 drugih prekršitelja, pored toliko liječnika, koji su učinili isto, ako ne još i gore. Opet nejednaki pogled na ljude, opet podjele. Čemu naglašavanje dobi prekršitelja, što je to skrivila starija populacija. Zar vam nismo u predgrađu našeg grada, u naponu naše radne snage, izdvajajući iz svojih skromnih plaća, napravili temelje za veliku modernu bolnicu.
Nitko se nikada nije od nas nije bunio, kada smo gradili, samodoprinosom, ceste, škole vrtiće.
A što ste vi to učinili, vi s preskupim diplomama, čiji smo trošak mi platili. Jeste li održavali te škole, jeste li dovršili bolnicu?
Ne, vi ste se bacili u formiranje općina, gradnju ureda za gradonačelnika, kupnju automobila. dodjelom kreditnih kartica, onima koji će trošiti na račun poreznih obveznika
30 godina se svađate tko je veći Hrvat, a naravno, da veći Hrvat mora imati najveću kuću, najveći auto, najveći bazen u dvorištu.
Umjesto mirovine za umirovljenike, koji su više gladni nego siti, vi ste se dičili, sa sajmišnom prodajom kobasica. Umirovljenici su mogli uživati u raskoši mirisa, tih vaših delicija, dok su skupljali otpatke hrane na Dolcu.
Kada je ponestalo radne snage, sjetili ste se opet umirovljenika, sjetili ste se da bi oni opet mogli raditi. To su bili poslovi čišćenja, poslovi guljenja krumpira u kuhinjama, poslovi u staračkim domovima. Teški i zahtjevni poslovi, koje mladi ljudi nisu htjeli raditi. I gle čuda sada, umirovljenik u radnom odnosu, nema pravo na pola minimalca s obzirom na 4 h rada. Njegov poslodavac za umirovljenika ne može dobiti ništa.
I tako unedogled, primjer do primjera,
priča o razvoju turizma na račun domicilnog stanovništva, srušila se kao kula od karata,
a jučer smo ju čuli opet.
Mamili smo ljude da umjesto gazdi, na svom gospodarstvu, budu sluge u turizmu. Bolje se živjelo od konobarenja, nego od uzgoja mesa, od proizvodnje krumpira, salate, graha.
Ali za to jesu krivi stari ljudi, oni koji su vam slijepo vjerovali, oni koji su vam dali, u ruke vlast, oni koji su se dali zavesti, lijepim ispraznim obećanjima.
A sada na drhtavim nogama, s ogromnim strahom, od bolesti, od nove prirodne nepogode, moramo s novim danom, u nov početak.
No mi ćemo i to prebroditi, moramo!
Dobro vam jutro!
Tužne i pretužne slike s obronaka naše Medvedice.
Facebook Komentari







