Ima jedna siva vijuga u mozgu, koja je zadužena za pisanu riječ. Počinje bujati čim naučimo prva slova, isprva polako, tek tu i tamo proguta pokoju poruku.
U ranoj mladosti vijuga se, nekim ljudima, potpuno otvori. Proguta mnoge poruke, mnoge životne tuge i radosti, mnoge priče o nekim drugim krajolicima i drugačijim životima ljudi tamo negdje. daleko.
Što je godina više, vijuga je sve deblja, pisana riječ do pisane riječi, puno je života na jednom mjestu.
A kada dođe zrelost, sve te skupljene riječi treba ponovo poslati u život. Treba pronaći nove čitaoce, kako bi ih prenijeli, na novo vrijeme, koje će tek doći.
U zrelom dobu svoga života, odlučila sam skupljene riječi, kroz svoj život, ponovo napisati u svrhu dobrobiti, svih svojih vršnjaka, koji to ne mogu.
Nadam se da će te se naći u mojim pričama, tračak mladosti, pokoju uspomenu, i ponešto nade za mirnu i sretnu starost.

